Change the World

Htjela sam samo reći da je možda danas zasjalo sunce, mada to drugi nisu primijetili.
Možda... a možda i ne.

Zasad je dovoljno, nadala sam se samo tome i to sam i dobila i zaista ne znam kako bih reagirala samo na činjenicu da mi se konačno počelo događati nešto dobro.
Nije ni dosad bilo zaista loše, ali samo zato što je sve bilo toliko apsurdno da me tjeralo na smijeh.
Bila to depresija ili ne, zabavno je.
Ali sad, sad ne znam što ću. Niti želim znati. Znam sve što mi je potrebno.

Idem dalje.

Današnji dan prošao ti je u mislima.
Nisi ni shvaćala što se oko tebe događa, možda zato što si bila nakljukana svakakvim lijekovima, računajući i one za grlo, one za oči i one za nos i one protiv bolova za koljeno.
Bolesna si i ružno izgledaš, ali upravo si se otuširala i imaš novi lak i mirišeš po narančanama.
Bilo je minuta u kojima si pucala po šavovima i žudjela za potpunim ništavilom.
Do jedan i pol si sjedila u klupi i samo postojala. Razmišljala si o roditeljima, osjećajući se ponešto pošteđeno zbog čudnog i sasvim mirnog dana koji bi se, da se pojavio kasnije ili ranije, mogao nazvati ugodnim.
Držala si se na oprezu pokušavajući zadržati komade sebe.
Naravno, dan još nije gotov. Svašta se može dogoditi. Ali trenutno ti je sasvim okej. Dišeš. Imaš nekakav plan.
Imaš i nadu.
Sve što trebaš jest još jednom izmanipulirati vlastiti um, izvršiti lobotomiju nad sobom i smijati se dok se kockice konačno ne poslože.

Ne trebaš ono što želiš.

Životinja sam.
Večeras ću imati sve što poželim.
Ispunit ću si sve hirove.

Idem van hraniti jebeni ego jer mi je jebene depresije jebeno dosta.

Neće me stvarnost gaziti, majčicu joj.

Ne mogu bolje.
Ne znam kako.
Zaboravila sam maštati.
Zaboravila sam povezivati.
Dovraga, zaboravila sam kako zaspati.

Neispavana sam i neuhranjena, sutra je škola, a večeras se planira još jedan tulum, Davorov zadnji dan na poslu. To će biti tako čudno, otići na kavu i vidjeti da njega nema.
Možda se sve malo prebrzo vrti.
Zapala sam u kolotečinu koja mi se, nažalost, sviđa.
Mislila sam da je gore kad ti je svaki dan isti i kad svaki dan mrziš. A ipak je ubitačnije kad ti je svaki dan isti i kad u svakom danu možeš potpuno uživati.
Ne znam više.
Ne znam.
Pogubila sam neke dijelove sebe putem i sad moram natrag da ih pokupim. Ne želim natrag. Ono iza mi se ne sviđa. Ono iza je zatamnjelo.
Gledam pred sebe, tugujem za onim iza. Ne idem natrag. Ne idem.
Melodija je tako tužna. Tako izgubljena. Nesretna i beznadna.
U takvim se pjesmama ne uživa bez depresije. Kad slušaš takvu pjesmu, moraš biti u depresiji kako bi ti bilo dobro. Samo da se pronađeš u nekom elementu prošlosti, da i dalje možeš slušati nešto što si nekad slušala s istim osjećajem u želucu, s istom knedlom u grlu.
Ne znam kako bih objasnila.
Savršenstvo, ali prazno? Svaka je knjiga bez duše, bez strasti. Svaki je događaj zanimljiv, ali isprazan. Puno vremena provodim sama. A ja sam prazna. Ja nikog ne volim. Meni nije ni do kog stalo. Nemam o kome razmišljati. O čemu. Samo o sebi. Nemam socijalni cilj, nemam kraj, a ni početak.
Opet sam počela pisati blog samo kako bih nešto pisala. Bilo što.
Prestala sam pisati. Imala sam period od dva tjedna tokom kojeg sam ispisala milijune stranica, ali zadnjih tjedan dana imam blokadu i ne mogu pisati. Ne mogu. Ne znam složiti rečenicu, ne znam sklopiti nekakav uvod ili bar fabulu.
Ili možda ne želim. Možda mi je dosta svega, možda sam zaista već sita, možda sam odustala.
Drukčije je od onih prethodnih razdoblja prividno nalik ovom. Tad sam znala da će mi se volja, ambicija i želja vratiti. Ovaj put ne znam.
Mogu se truditi, prisiliti se na pomak. A mogu i riskirati, prepuštajući se.
Muka mi je od svega. Prijatelja, roditelja, svih ljudi, alkohola, trave, dosta mi je čak i glazbe i knjiga.
Voljela bih, da mogu, samo ležati, u mraku, u potpunoj tišini, otvorenih očiju. Satima. Možda danima.
Voljela bih se izvaliti pred televizor i tako se uspavljivati svakih sat vremena.
Iako izlazim van za pola sata, želja mi je ostati tu i ljenčariti. Prazno zuriti u crno.
Voljela bih da me nitko ne poznaje. Voljela bih se obući u neuglednu, neprimjetnu odjeću i otići provoditi vrijeme u grad u kojem me nitko ne poznaje.
Obuti žute Starke, obući čiste traperice i običnu majicu. Biti nevidljiva.
Možda se sretno nasmiješiti. Slobodno.
Potpuno sam slobodna, ali se ne osjećam tako. Kao da me nešto priteže i drži na dnu, nalik sidru, a ja samo želim probiti na površinu i uživati u suncu.

Dosta mi je.
Hoću disati.

Kako?

They don't make lies
Like they used to
They don't make lies
Like they used to
You don't make lies
Like you used to
You don't make lies
Like you used to


In the old days
You took pride in your lies
You used to pay more attention
To details.
Not theses flimsy things
You hand me
Nowadays


They don't make lies
Like they used to
They don't make lies
Like they used to
You don't make lies
Like you used to
You don't make lies
Like you used to


They used to be stronger
They used to last longer
You used to pay more attention
To detail
Nowadays the lies that get made
Just fall apart


They don't make lies
Like they used to
They don't make lies
Like they used to
No you don't make lies
Like you used to
You don't make lies
Like you used to


I used to be able
To live off your lies

Možda i jesam napušena 24 sata dnevno.
Možda se stvarno više ne sjećam kako je to biti normalan.
Možda ne mogu pričati o ovom ljetu duže od 15 sekundi.
Da, možda se većine toga ne sjećam ili ne mogu odrediti datum.
Sve se pomiješalo, to mogu priznati.

Ali postigla sam prokleto mnogo svim tim.
Učinila sam od sebe osobu koju će, oni koji se upušavaju s njom, obožavati, a svi oni sa strane će je sažalijevati.
Postala sam klošar, ološ. Savršeno bih pristala uz neki američki film o autodestruktivnom odrastanju.
Rezanje nogu. Pokušaji samoubojstva. Nevjerojatna kreativnost. Nedostatak motivacije. Street Spirit, trava i zadimljena soba. Crna kosa, blijedo lice, smrdljiva i prljava odjeća. Starke na plahtama. Zatvorene oči i nepostojanje. Lebdenje. Crveni zidovi, lagano kašljanje. Nadraženo grlo i gutljaj alkohola.
Lost Highway. Oduzet drhtaj i bljesak zjenica.
Fade away
Fade away
Fade away
into nothing

Da vam ispričam priču?
Da, možda vam ispričam svoju priču.
Možda… Ako je se sjetim. Da, ako je se sjetim, ispričat ću vam je.
Za početak, jedan preludij, sočan uvod u potpunu sliku, dopuštam vam da maštate i nosite misli po knjizi, ali prvo pročitajte uvod.

U glavi, za sad, pridržite samo jednu sliku: djevojka raspuštene kose u neopranim, starim jeans hlačama, crnoj majici kratkih rukava preko koje je nategnuta još jedna crna majica, ali dugih rukava; potpuni dojam skuplja se kad pregledate cjelinu – ljubičasta košulja, gornji dio pidžame, s raznobojnim krugovima po sebi, crna torba prepunog malog pretinca i skoro potpuno praznog velikog, izblijedjele, isparane crne starke na nogama, blijedo lice, crvene oči i crvene usne; uvijek zanesena u neku priču, hoda grabeći velikim koracima, priča i rukama gestikulira, mijenja intonaciju i dubinu glasa, radi grimase, uzviče i smije se; ponekad dramatično i posve ukočeno stane donoseći zaključak monologa. Nakon toga slijedi još pokoji monolog.
Da, ta cura puno priča. I uvijek je vidite takvu, u hodu, s torbom na ramenima, a kad je sama, na uši nabije slušalice ili u rukama drži neku knjigu i skriva nos pod njom čitajući. U društvu priča, skakuće, mijenja strane (na lijevoj se zadržava znatno više nego na desnoj; čini se da na desnu stranu dolazi samo kako bi promotrila svog slušača iz drugog kuta).
Košulja je uvijek na njoj, ili na leđima ili oko struka ili je zakopčana u nju do grla; ponekad je košulja pod crnom majicom kratkih rukava na Floyde, a ponekad je pod ogromnom sivo-crnom majicom dugih rukava na pruge. Tad se vidi samo ovratnik košulje i dio koji proviruje pod smotanim rukavima majice.
Upečatljiva je, pogotovo kad joj na čelu iskoči prišt veličine Toskane izazvan nečistoćom, neumivanjem i zaboravljanjem skidanja pudera prije spavanja.
Oči joj nisu uvijek crvene samo zato što je stalno napušena; tom se crvenilu često pridružuje i ono nastalo podraživanjem bjeloočnica spavanjem s lećama kad zaspe čitajući knjigu ili odjednom klone zapeta u ushitu pisanja.
Kosa joj je duga, tamna, često je ljubičasta, crvena, žuta ili plava – ali uobičajena joj je boja smeđa.
Imala je svojih dana kad je kosu vezala u opuštenu pundžu, nabila RayBan naočale na lice, obukla bijelu majicu bez rukava, nalik potkošulji, preko nje mušku crvenu košulju, traperice do poda i Marte, razbijačke Marte, Marte za iživljavanja, one od željeza.
Takvu biste je često viđali samu, s crnom torbom na leđima i slušalicama na ušima, vidjeli biste je kako apatično hoda među svijetom, totalno bezosjećajno, a opet tako snažno i opijajuće. Hodala je i s cigaretom u kutu usne, obješenom, možda više iz karikaturalnih razloga i velikom željom za smijehom, cinično se podsmjehujući dojmu koji ostavlja nego zato što je stvarno stalno pušila.
Te usne nikad nisu mirovale! Ili ih je magično pomicala u žaru razgovora, ili je pušila joint ili pak običan bijeli Marlboro, a nisu bili rijetki ni slučajevi kad biste je zatekli sa čašom vina u ruci, ili možda bocom. Kad je slušala glazbu, bezglasno je pomicala usne. U dubokim je razmišljanjima sjedila na podu s raširenim nogama, malena, skupljena i opuštena, bacajući glavu među noge pridržavajući se čelom na rukama.
Lice joj se uopće nije moglo vidjeti.
Nikad nije imala raspored, dogovor ili nešto slično. S kim je izlazila svaku večer, znalo se. Kad bi usred popodneva odlučila otići na kavu, izašla bi van i pozvala prvog poznatog na kojeg bi naletjela. Kad nije bilo nikog (a to se rijetko događalo, poznaje mnogo ljudi), odlutala bi negdje gdje bi je tijelo odvelo, sjela tamo, uglavnom kod mora, pušila i gledala u krajolik, iživljavajući svoju maštu na njemu.
Par dana mahom je zvala ljude na krug; provedeš s njom jednu večer u društvu i vraćaš se kući totalno upušen. Nakon toga bi danima žicala i stalno se zbog tog ispričavala. Kasnije je opet pozivala svakog uz smiješak: ''Kad se ima, ima se.''
Primanje i davanje. Kod nje tako funkcionira, sve je jednostavno i ona je uvijek, uvijek vrlo strastvena.
Sve što osjeća, osjeća intenzivno. Kad je sretna, hiperaktivna je. Kad je tužna, u depresiji je. Ljudima je to teško shvatiti, zato je smatraju kompliciranom.
Nijedan je osjećaj ne prolazi brzo; često je hvataju i sitnice zbog kojih se može ili smijati ili plakati danima.
Sve u svemu, posebna je.
I sad završava svoju ljetnu autoprojekciju i ide spavati.
U torbi ima puno trave.
Bit će veselo.

(pet ujutro)

Predrasude su gadna stvar, djeco.

-----------

Rows of houses, all bearing down on me
I can feel their blue hands touching me
All these things into position
All these things we'll one day swallow whole
Fade out again, Fade out.

This machine will, will not communicate
These thoughts and the strain I am under
Be a world child, form a circle
Before we all, go under
fade out again, fade out again

Cracked eggs, dead birds
Scream as they fight for life
I can feel death, can see its beady eyes
All these things into position
All these things we'll one day swallow whole
Fade out again, Fade out again

Immerse your soul in love
Immerse your soul in love

temperatura 40
ispečen jezik
bolna glava
bolni udovi
bolno sve
duplo veći vrat
crvene i suzne oči

kvragu

svejedno idem van

I tako tu odvrlegam popriličan dio posta i namještam si tipkovnicu jer mi je od potpune uživljenosti skliznula u krilo ne povlačeći za sobom previše pažnje, stisnem krivu tipku, slučajno, i sve se izbriše.
Možda i bolje, zato što sam vama krenula objašnjavati nešto što ja već znam. A to nije način na koji običavam pisati. Pišem kako bih razmišljala, skoncentrirala misli i kasnije ih se prisjećala čitajući. Tekst bi bio završen tek kad shvatim odgovor. Najčešće pišem o problemima, da, dobro ste pogodili.

Uopće nije bitno znate li vi odgovor, ili ste tek na sredini puta.
Ionako više volim dobiti pohvalu od same sebe.

Odlučila sam danas ne spavati, skoro je četiri sata, a u sedam mi je autobus (idem se upisati u drugi razred i kupiti, konačno, novi mobitel). Najvjerojatnije je da ću dva i pol sata provesti za tipkovnicom, ispisujući red za redom bez prevelikog osjećaja opterećenja kakav me pratio zadnjih par tjedana zbog isforsiranosti stila tolikom upornošću da sam morala odustati od pisanja na neko vrijeme.
No, čini se da je prošlo, sive mi se stanice regeneriraju brzo iz jednog razloga kojeg ću radije zadržati za sebe jer ne želim pričati o svojim kompulzivnim manama.
Kad smo već kod kompulzivnosti, Svetin mi je rekao da sam kontradiktorna u puno stvari, rekao mi je to dok je mrvio vrhove marihuane na papiru na svojim svijetlim trapericama. Podigao je pogled prema meni i jednom mi rečenicom objasnio ono što sam ja objasnila na petnaest stranica vlastite psihoanalize. Ponekad pretjerujem s digresijama, priznajem.

Stvar je jednostavna: Zašto jednostavno, ako može komplicirano?
Kažeš li to tako, primjećuješ kako jednostavnost stvara paradoks samoj sebi. Čak ni jednostavnost nije jednostavna.
Nisam komplicirana. Prirodna sam.

Što više razmišljam, u praksi više primjećujem kako je bolje ništa ne znati.
Svejedno se opirem neznanju, kratim mu kandže i brusim očnjake.
Radujem se i početku školske godine, drugoj prilici da dokažem koliko zaista vrijedim. Sebi, naravno.
Imam mnogo planova.
Želim preurediti sobu.
Želim učiti.
Želim postići svoju sliku genijalnosti.
Previše je problematično da bih opisivala. Dam vam natuknicu na primjeru.
Primjer: Glazba
Tool je genijalan. Pink Floyde ne moram ni spomenuti, podrazumijeva se.
Ima puno dobrih bandova u kojima inače uživam. Inače.
U zadnje vrijeme, ništa mi od te glazbe ne paše. Ne mogu se poistovjetiti tekstom ni jedne pjesme. Sve mi negdje pretjeruju, zapinju.
Treba mi nešto novo, drukčije, mirnije, jednostavnije. Moram se odmoriti par dana prije velike promjene. Trenutak na koji sam se pripremila i u kojem ću znati nastaviti. Trenutno sam izgubljena.
Improviziram, dakle, s vlastitom psihom. Igram se. Riskiram.
Kad osjetim kako mi se sitne naslage tvari boje kave pipcima hvataju po mozgu i sišu mu nutrinu sve dok ne implodira u prasak i zadrži se unutra.
Postoji mogućnost da mi mozak pukne i raskine simbiozu polutki i, podrazumijeva se, stanica.

Ne vidim drugi izlaz.
Uvijek igram na sve ili ništa. Ne dijelim mito.
Čak me i nije strah. Osnove pokreta sam isplanirala, pokoju pobunu ću lako ugušiti zdravim razumom, a bijes i oholost zalijepit će se za stražnji dio starog i prašnjavog Volvo automobila s kožnim upravljačem nad kojim visi cigareta iz ustiju grotesknog djeteta. Krenut će u smjeru istoka, udarivši ravno naprijed u ranu zoru i nakon se nekog vremena potpuno izgubiti s horizonta.
Savršen plan za savršenu, usamljenu budućnost idealista.

Imam tek šesnaest godina (nepunih), a već sam pritisnuta iskustvom uza zid prisiljena na odrastanje u tišini i izbjegavanju duboke komunikacije.
Primarna je jedna osoba, jedan prijatelj, jedna grana koja neće puknuti, može se samo promijeniti. Proces promjene traje mjesecima, primijetit ću prve tragove i nestati prije opasnosti.

Prije par dana sam opet čitala Sputnika, shvatila sam da je Murakami sve samo ne bahat pisac, umišljen, uvjeren da može odrediti kraj jedne maštarije.
Stil mu je prožet.
Možda ni on, kao i ja, piše ne znajući o čemu piše. A možda ima samo par natuknica, kao što sam ja imala danas dok sam razvijala teoriju o genetskim pogreškama stanovnika Primoštena. Kažem vam da je ona pekara prevelika, unutra je središte ogranka tajne vladine organizacije zadužene za promatranje živih bića iz svemira.
Primoštenci nisu ljudi.

Miris škole.
Rano ustajanje svježih jutra, odlazak na autobus, polusatni drijemež u svim tonovima smeđe boje i krajolika što promiče kraj nas, pospanih, toplo obučenih i još uvijek, većinom, zbunjenih.
Penjanje uzbrdo crvenih obraza dok promatraš kako ti oblačići pare izlaze iz pluća svakim izdisajem oštrog zraka.
Pozdravljanje poznatih lica, još jedna cigareta prije ulaska u pravokutnu bijelu i zagrijanu zgradu, čekaš da te hladan zrak potpuno razbudi dok uživaš u slatkom mučenju udisanja nikotina.
Besciljno zurenje kroz prozor i poneka zapisana riječ u staroj bilježnici, provođenje jutra u radišnoj rutini, iščekivanje sretnog zvuka u deset i dvadeset pet, izlazak na bodljikavo svjetlo dana. U žustrim razgovorima svi objašnjavaju svoje misli, griju se gestikulacijom i trzavim pokretima udova zabijeni u teške bunde i vunene kape.

Stojim podalje od svih i propuštam kisik u mozak, gledam u svjetlo, u Živka nad sobom kako razvija svoju snagu i silovitim udarima nabija vjetar ravno na leđa nekih starijih učenika.

Potpun užitak, škola. Sasvim te dobro održi u formi tokom godine, ne uspiješ zahrđati od dosade i rasteš, razvijaš se, stječeš prijatelje u školskoj ustanovi i ispijaš kave u udobnom kafiću nakon napornog dana.
Izvlači te iz kuće, tjera te na socijalnost, ne dopušta ti da izludiš podnoseći sebe dvadeset četiri sata u zatvoru od četiri crvena zida, sjedeći na krevetu, slušajući glazbu, razbijajući mozak besmislenim filozofijama, vrteći se u krug.
Škola sprječava dolazak nekih jako teških psihičkih situacija, djeco. Idite u školu. Volite školu. Poštujte školu.
Škola je vaš prijatelj.
Zdrav su lijek popravni ispiti. Donose bogato iskustvo.

…i dalje ne znam što bih slušala.
…i dalje ne mogu vjerovati da sam bacila mobitel u more.

Danas sam si uništila ormar temperama starim tri godine i raščupanim kistom. Sutra ću ga izbrusiti do prirodne boje. A onda ću postaviti krevet pod prozor, uza zid na kojem je prozor i stol ću premjestiti kod dna kreveta, a u rupu koja ostane ubacit ću škrinju sa svim bilježnicama i papirima koje sam manijakalno ispisala ovog ljeta. Skinut ću vrata ormara kako bih imala manje posla s brušenjem.
Treba mi puno prostora. Puno.
Jedan dio sobe bit će potpuno zgusnut i natrpan, a drugi potpuno slobodan za iživljavanje u trenucima potpune obuzetosti Toolovim stvaralaštvom i bacanje stvari na pod kad sam na rubu pameti.
Želim potpuno psihodeličnu sobu, sobu koja može biti i mračna i prozračna, za odmaranje i najveća stanja svijesti, besvijesti i porasle kreativnosti.
Komformist sam, ali sam i ekscentrična u poimanju udobnosti.
Jedan mi je od najvećih snova posjetiti zadimljeni, prigušeni, mali blues-bar s tamnoplavim foteljama i okruglim stolićima okrenutim pozornici i tamnom licu pjevača dubokog i tromog glasa.

… Upravo sam se sjetila da nisam oprala kosu. Mrzim hodati gradom masne kose. Osjećam se obilježeno i primjetno. U Primoštenu, pak, svi hodaju s masnim kosama, a i izlazim s ljudima koji imaju duge i neoprane kose.
Otkad znam za sebe, tu sam ekipu promatrala kao ideal. I sad sam, odjednom, počela izlaziti s njima, ne znam ni kad je to počelo, ali znam da smo sad svaku večer zajedno, dijelimo mir i, nakon svinjske večere, odlazimo svojim kućama.
Čak sam bila pozvana na kućno napušavanje. Prisutna sam na svim tulumima. A bit ću i na onom u ponedjeljak, Davor slavi kraj ljeta i troši velik dio svoje plaće na alkohol.
Neki sam dan popila deset Malibu-coli i litru pive, potrošila sam dvjesto kuna na piće i nisam se opila. Iživciralo me, ali i fasciniralo. Znala sam da mogu puno popiti, ali nisam znala da mogu ostati normalna nakon tolike količine alkohola unesene u organizam.
Kad smo već kod poroka, gdje mi je kutija Marlbora?

Više se uopće ne sjećam kako sam počela post. Ne znam kako sam sad došla do sveg ovog. Retrospektivno djelovanje na dug period apstiniranja.
Nedostajalo mi je ovo moje pisanje, pišem zato što toliko toga želim reći, imati pred sobom tipkovnicu i Word me umiruje, najmirnije doba dana.
Opušta, odvaja od sveg ostalog, sve ostalo postaje samo materijal, nebrušeni dijamant dok fotografsko pamćenje razabire činove i podjeljuje misli u srodne cjeline.
Često osjećam da se ne poznajem, a kad pišem, taj je osjet najintenzivniji. Pisanje mi je nalik pohodu u nepoznato.

Pijem sok od crnog ribiza, okus mu je opor i gorak, ostavlja trag na usnama i zadovoljava zahtjeve žednog grla.
Pišem sve što mi padne na pamet.
Neopterećena sam.
I, nažalost, umorna. Mozak mi je prazan. Ništa mi više ne pada na pamet.
Zapravo, opterećuje me pomisao na skoro tuširanje. Ne da mi se. Idem tamo, upisat ću se, zatim ću zapaliti jednu, kupiti si mobitel, otići do knjižnice i pravac kući. Možda pozovem nekog da zapali sa mnom i ide sa mnom kupiti mobitel i posjetiti knjižnicu.
Oči su mi izmorene i crvene. I, opet sam učinila isto danas, isto što radim svaki put u zadnje vrijeme kad se prepušavam.
Popušim dvije, tri i tad krenem na treću ili četvrtu, zapalimo, osjetim da mi je dosta, ne mogu udahnuti dim u pluća, zastaje u grlu i zapinje, moram ga progutati kako bih ga pomaknula s mjesta, znam da je dosta, znam da mi nije pametno još pušiti, ali i dalje pušim…
Te mi misli prolaze kroz glavu dok uvlačim dim i gledam u žar i zelene mrvice pod bijelim, skoro prozirnim, laganim papirom.
Bude mi slabo, ali nije me briga, i dalje pušim…
Jedan dim zatvorenih očiju, jedan otvorenih. Zatvori, udahni, izdahni, otvori. Uzdahni, izdahni, zatvori.

Oštrina boja i obrisa se izbrusi, okolina postaje tupa, nalik pozadini animiranog filma, samo se ja pokrećem.
Ponekad sjednem i samo pustim misli da lete ruku spremljenih iza glave, a ponekad se koncentriram na glavnu misao i pisanjem je razrađujem, iluzije pretvaram u stvarnost, uvjeravam se i, konačno, uklapam sebi. Ukratko, određujem kalupe posljedicama i oblikujem ih.
Rjeđi su trenuci u kojima samo pokušavam nestati iz svega, koncentrirana na bjelinu, ono što neki zovu svjetlom na kraju tunela. Moram se zabaviti još samo sat vremena i tad idem u taj prokleti grad da odradim svoje dužnosti i da mogu cijeli naredni dan istraživati mogućnosti novog mobitela. A možda ću ipak prespavati dan.
Mogla bih si sad smotati za ujutro.
Heh. Pametno. Ionako nemam što drugo raditi, a to će me zaokupiti.
I razveseliti.

Evo, savršeno. Tri jointa smotana, šest je sati, time to go.

…
Primijetit ćete da je post objavljen više od 12 sati kasnije.
Da.
Pa, bio je ovo vrlo uzbudljiv dan. Kući sam došla kako bih uhvatila zraka za još uzbudljiviju večer.
I, otkrila sam tokom dana pjesmu koja mi trenutno odgovara.
Tri pjesme, to jest:
1.Alan Vega – Jukebox
2.Radiohead – Street Spirit
3.Robbie Williams – Come Undone

Idem hvatati zraka.

Ne da mi se više.
Zašto bih uopće objavljivala ono što pišem?

Čitat ću vas i dalje, emocionalno sam se vezala.

Bye.